Moja jedina i neprezaljena ljubav...
Kazu da svaki covek na ovom svetu ima svoju srodnu dusu, tu svoju drugu polovinu koju retko ko je srecan da pronadje. Iako sam jos jako mlada, mislim da sam je pronasla.
Moja prica pocinje leta 2010. godine, kada sam sa drustvom otputovala na more u Crnu Goru. Odmah naspram mene u autobusu sedeo je decko iz Beograda, koji je takodje sa svojim drustvom krenuo na letovanje. Nisam nista narocito obracala paznju na njega, iako je ,,jadnik” morao celu noc da skuplja moje stvari sa poda autobusa, na sta sam mu se uvek osmesila u znak zahvalnosti.
Odseli smo u istom hotelu, ali nam ni na trenutak nije padalo na pamet da se upoznamo. Moja, tada najbolja drugarica, zagledala se u jednog od momaka iz tog drustva, pa smo cinile sve dam mu bar ime saznamo i uspele smo.
Letovanje je divno proslo, ali se sa momcima iz Bg-a nismo upoznali. Kada smo dosle kuci, drugarica je nasla na fejsbuku svog Vladu koji je do duse bio malo stariji od nas, ali mu je ipak poslala zahtev. Na njegovom profilu ja sam nasla decka koji je bio blizu mene u busu. On je prihvatio zahtev i postali smo prijatelji.
Tu moja prica ima vremenski razmak od godinu dana. Za to vreme se bas nista nije dogodilo.
Nakon godinu dana, na leto 2011. godine, posto nisam isla na more, uzela sam ADSL internet i pocela vise da posecujem fejsbuk. Jednog dana, kada sam se ulogovala, videla sam da je rodjendan Dusanu, decku sa proslogodisnjeg letovanja. Nalepila sam na zid uobicajnu poruku sa smajlicem, nasta mi je on uredno odgovorio. Marina u to vreme nije bila kod kuce i kad se vratila ispricala sam joj sta se desilo i ona odluci da sa malim zakasnjenjem Dusanu cestita rodjendan. Posle tog njenog cestitanja poceli su da se dopisuju. Njihovo dopisivanje trajalo je nekoliko dana, sve dok Marina nije poslala pozdrav od mene. Uzvratio je pozdrave i mi smo poceli da se dopisujemo.
Porukice su se nizale iz dana u dan, svako vece sam ostajala do kasno u noc za racunarom, jednostavno nisam mogla da prestanem. Bilo je carobno. Svakim danom, Dusan mi se sve vise uvlacio pod kozu i postajala sam zavisna o njega. Meseci su brzo prolazili, a mi smo se svakog dana culi. Do tada mi je bilo ne pojmljivo zaljubiti se u nekog koga ne poznajes, a bas to mi se desilo. Ali jedna prepreka stajala je izmedju nas. Bili smo udaljeni stotinak kilometara, koji su nam se cinili tako ogromni. Zbog tih kilometara je sve pocelo da se menja, jer je bilo besmisleno toliko dopisivanje, a da se nista ne desi.
Nastavila sam da budem pazljiva prema njemu, iako se ponasao kao da mu nije stalo. Za Novu godinu poslala sam mu cetitku kojoj se cini mi se jako obradovao, a onda zapalila za Beograd. Javila sam da sam stigla i pozvala ga na kafu. Sve mi se cinilo nestvarno jer je odmah pristao i odredio vreme, ali posle se ispostavilo kako ne moze da dodje jer ne zna da se snadje po Novom Beogradu (u sta ne verujem), tako da se sve zavrsilo bez vidjenja.
Bila sam jako razocarana. Ali opet me je nesto teralo da nastavim dopisivanje. Pricao mi je price kako ima devojku, kako je spavao sa nekim matorkama i jos puno slicnih gluposti u koje slabo verujem.
Sada se dopisujemo, ali retko. Vise nisam ista kao pre godinu dana. Naucila sam da igram njegovu igru. On me je napravio takvom. Ali sve je to samo dok pricam sa njim. A samo ja znam kako je mojoj dusi i koliko jedva cekam da odem u Beograd da studiram. Onda vise nece biti prepreka za nasu ljubav. Nadam se.
